Toma Ilirik

TOMA ILIRIK IZ VRANE katolički reformator 15. i 16. st.

 

Toma Ilirik spada u one naše ljude koji su živjeli, radili i stekli svoju slavu izvan svoje domovine. Rođen u Vrani kod Biograda, kao dječak odselio je s roditeljima u Italiju, u Marke; ušavši u franjevački red, postao je slavan propovjednik, pisac djela u obrani papinstva i Crkve, a protiv Luterove reformacije, gotovo je nepoznat u vlastitoj domovini.

O njemu postoji izvjesna literatura na stranim jezicima, dok na hrvatskom nije o njemu napisan ni jedan kritički rad. S kratkim podacima spominju ga tek franjevački povjesničari i biografi s dosta netočnosti i nesigurnosti.1 Početkom ovog stoljeća s njim se pozabavio prof. G. Gelcich, osobito u vezi s njegovim boravkom u Dalmaciji, ali njemu nisu bili poznati francuski izvori, pa je i njegov rad dosta manjkav.2 Najobimniju studiju o Tomi Iliriku napisao je francuski svećenik R. M. Mauriac god. 1935.3 ali je njegova studija ostala nepoznata našim biografima, pa su nastavili ponavljati stare greške i netočnosti. Sakupivši sve dostupne izvore i literaturu, odlučili smo u kratkim crtama opisati njegov životni put, misionarsku djelatnost, njegov crkveni i svetački lik i navesti njegova poznata tiskana djela.

1. Porijeklo

Toma sebe u svojim spisima uvijek naziva “Illyricus” ističući s ponosom svoje porijeklo i pripadnost svom narodu. Hrvatska se u srednjem vijeku nazivala Slavonia, dok su humanisti obnovili stara imena ovih krajeva: Ilirija, Ilirik, Dalmacija… Budući da se po franjevačkom običaju onoga vremena uz ime redovnika navodilo mjesto porijekla ili zavičaja, Toma se službeno nazivao da Osimo, jer se tamo bio doselio sa svojim roditeljima i odatle pošao u franjevački red. Kako se i Vrana navodila kao mjesto njegova rođenja, a autorima nije bilo poznato da je on mlad odselio u Italiju, nastala je cijela zbrka oko mjesta njegova rođenja. Tako su Oktavijan Spader, Luka Wadding, Farlati, te u XIX. st. Donat Fabijanić mislili da se on rodio kod Vranskog jezera na Cresu, a daje naziv”da Osimo” (lat. Aivcimum) samo iskrivljeni naziv od Aivcerum, tj. Cres/

Ako su stariji autori mogli upasti u tu grešku, to se nije smjelo dogoditi novijim povjesničarima, jer je već Gelcich 1903. objavio zapis dubrovačkog kancelara Jeronima Sfondratija iz god. 1515, koji opisujući Tomin dolazak u Dubrovnik kaže da je onamo “stigao neki fratar po imenu Toma, rođen u zadarskom selu Vrani (in Vrana vico Jadrensi) u Dalmaciji; kao dječak prešao je s roditeljima u Picenum. U Ozimu se zbog velike oskudice seoskog naroda kao dječak uzdržavao pasući svinje, te napokon u Ozimu obuče habit serafskog reda”.5 Zapis nastavlja pripovijedati o njegovoj velikoj propovjedničkoj sposobnosti i o čudesima što ih je u Dubrovniku učinio. Time prestaje svaka rasprava oko mjesta njegova rođenja i postaje jasno zašto se službeno nazivao “da Osimo”.

Autori se ne slažu ni o približnoj godini njegova rođenja. Do nje se pokušava doći na temelju drugih podataka. Tako spomenuti Mauriac, služeći se izvješćem Sfondratija, koji kaže da je Toma počeo propovijedati u 25. godini života, i podatkom iz pisma Tome svom pratiocu Masseu Bruna de Fruzasco iz god. 1524, gdje kaže da već 14 godina ide okolo propovijedajući, zaključuje da se Toma rodio oko 1485. g.6 Ako znamo da je Toma umro 1528. (ili 1529), izlazi da nije živio ni 45 godina. I sam Mauriac u to sumnja, ali drugi zaključak nije nažao. Nijednom autoru do sada nije bilo poznato da je fra Toma iz Ozima već 1496. bio vikar franjevaca opservanata provincije Marke Ankonske.7 Tu službu zacijelo nije mogao obnašati u 11. godini života, mogao je tada imati tridesetak godina, a možda i više. Sfondratijev podatak dobiven od samog Tome mogao bi se protumačiti da je on počeo javno nastupati u 25. godini; možda je već tada izabran za vikara opservanata, a podatak iz 1524. da već 14 godina propovijeda, vjerojatno, kao početak njegova misionarenja po Europi, izvan Italije. Ako bi prihvatili mišljenje da je vikar postao u 25. godini, što je manje vjerojatno, izlazilo bi da je rođen oko 1471. god. Tu nam dolazi u pomoć i Waddingov podatak, da je Toma umro “in senectute bona”, što se ne bi moglo reći za 58 godina života. Bit će da je ipak bliže istini Bacotich, koji drži da se Toma rodio između 1453. i 1458, iako za te podatke ne navodi argumente.8

A kada je Toma napustio rodnu Vranu kod Biograda? Nema sumnje da je Tomina obitelj bježala iz ovih krajeva pred turskim zulumom. Kroničari nam bilježe da su se Turci u ove krajeve zalijetali i ostavljali pustoš već od 1466, a zatim u više navrata, 1468,1470,1473,1475,1478 (u dva navrata) i 1481. Za sliku spomenimo da su 1481. odveli 5000 duša u ropstvo.9 U taj, dakle, vremenski period treba smjestiti selidbu Tomine obitelji u Italiju. Sfondrati će nam reći da je Toma tada bio dječak (“puer”). Vrana, nekad slavno krunsko dobro pa sjedište templara i ivanovaca (“Vranski priorat”) pala je definitivno pod Turke 1538

2. Član franjevačke provincije opservanata u Markama

Toma je, kao što smo vidjeli, proveo svoje djetinjstvo i prvu mladost u okolici Ozima pasući svinje i u velikom siromaštvu. Darovit i bistar mladić poželi obući habit Asiškog siromaha, Svetog Franje.

Radi poznavanja vremena i ambijenta u kojem je Toma živio spomenimo da je XV. st. u franjevačkom redu obilježeno žučnim raspravama između pristaša blažeg (konventualci) i strožeg opsluživanja (opservanti) pravila Sv. Franje. Raspre su se osobito zaoštrile nakon crkvenog sabora u Konstancu g. 1415, kad je opservantima dozvoljeno da biraju svoje vlastite vikare na razini reda i provincija, iako ih je trebao potvrditi generalni, odnosno provincijalni ministar, koji je redovito bio konventualac.

To je ohrabrilo pristaše strože discipline koji su dobivali sve više pristaša među članovima reda, u podmlatku, i imali simpatiju vjernika. Pristaše dviju struja su često bili pomiješani unutar samostana, ali s vremenom oni se diferenciraju te se umnožavao broj opservantskih samostana, bilo opredjeljenjem braće, bilo gradnjom novih. Obje su grane pravno sačinjavale jedan red i pokušavalo se spasiti jedinstvo raznim kompromisnim formulama, ali je povratak bio nemoguć, pa je god. 1517. papa Leon X. ozakonio podjelu bulom “Ite et vos in vineam meam” predavši opservantima pečat “totius ordinis fratrum minorum”11

U Ozimu su tada bila dva franjevačka samostana, jedan Sv. Josipa, u kome je vladao konventualski duh, i drugi, SS. Annunziata, iz god. 1439, koji je pripadao opsluživačima strože discipline. Toma je ušao u ovaj stroži samostan i tu se oduševio za striktnu opservanciju. Nažalost, nismo u stanju nešto točnije reći o mjestu njegove redovničke formacije, kao ni o studijama koje je završio, jer su dokumenti provincije iz onoga vremena uništeni požarom. Sam je u Dubrovniku rekao da je u “Ozimu obukao habit Serafskog reda živeći u velikoj pokori, samoći u šumama kroz mnoge godine”.13

Analitičari njegovih djela zapažaju njegovu solidnu teološku i filozofsku naobrazbu. Toma osobito vlada dogmatskom teologijom, crkvenim pravom i patristikom. U svojim teološkim raspravama citira petnaest starih crkvenih otaca, od kojih su mu najomiljeniji Sv. Augustin i Sv. Jeronim koga zove “”"menus compatriota”,14 Toma se u naslovu zbirke svojih govora (Sermones) bilježi “sacrae Theologiae professor”, što ne mora označavati znanstveni gradus. Ako spomenemo da su mu djela napisana elegantnim latinskim jezikom, možemo zaključiti da je Toma osim prirodne darovitosti posjedovao i široku humanističku kulturu.

Stupovi franjevačke opservancije XV. st. bili su Sv. Bernardin Sijenski, Sv. Ivan Kapistran, BI. Albert iz Sarteana i Sv. Jakov Markijski. Svi su oni, osim BI. Alberta, propovijedali po cijeloj Europi i u našim krajevima. Zajednička im je crta franjevačko siromaštvo i pobožnosti prema BI. Djevici Mariji i Imenu Isusovu. Njihovim zalaganjem građani su na pragovima svojih kuća urezivali Kristov trigram IHS, što se i danas može vidjeti na starim palačama dalmatinskih gradova. Toma nije mogao osobno upoznati ove velike pučke propovjednike, ali ih je nasljedovao u stilu i sadržaju. On je posebno propagirao pobožnost Imenu Isusovu i na njegov poticaj taj su znak urezivali Dubrovčani na svojim javnim zgradama, i bilježili u službene knjige.15

Kao revni opsluživač pravila Sv. Franje Toma će čak u četiri navrata biti izabran za vikara opservanata provincije Maraka: 1496-1499; 1502-1504; 1508-1511 i 1514-1517.16 Kroz to je vrijeme otvorio više opservantskih samostana.17 Nema dakle nikakve sumnje da je Toma bio “minorita regularis opservantiae”, kako se i sam bilježi u djelu protiv Lutera, te da ga neki proizvoljno ubrajaju u konventualce.18

3. Putujući misionar

Naš fra Toma došao je na glas nadasve kao znameniti propovjednik kršćanskog evanđeoskog života, u čemu je nasljedovao velike putujuće misionare svoga reda. Budući da njegov europski nastup pada u doba Lutera, on će postati prvi borac protiv Luterove reformacije, što će činiti riječju i perom.

Dubrovačkom kancelaru Sfondratiju rekao je da je “u 25. godini života iz poslušnosti prema starješinama počeo propovjedati i da ga je posvuda slušalo veliko mnoštvo naroda”.19 God 1524. zapisao je da već 14 godina obilazi okolo propovijedajući.20 Iz toga možemo zaključiti da je misionarsko putovanje započeo 1510, ali je zacijelo ranije propovijedao po svojoj užoj provinciji. Dokumenti nam govore da je u to vrijeme bio opservantski vikar.

Kako izgleda, sve je počelo iz njegove silne želje da po običaju onoga vremena hodočasti na grob Sv. Jakova Apostola u Santiago di Compostella u sjeverozapadnoj Španjolskoj. Kako su ta putovanja trajala dosta dugo i kako su iziskivala dosta troškova za put, Toma je usput propovijedao i plijenio pažnju slušalaca svojom snažnom i uvjerljivom riječju. Tome će doprinositi ne samo njegov evanđeoski žar i propovjednički talent, nego i osebujna fizička pojava. Suvremenici su nam ostavili njegov osobni opis: “Bio je blaga i skromna izgleda, vrlo blijed. Dok je govorio vikao bi i mnogo mahao, dok mu se mijenjala boja lica. Nos mu nije bio velik, nego spljošćen i nešto zašiljen. Nosio je dugu bradu, jer je – kako kaže u jednom svom govoru – namjeravao poći evangelizirati Turke. Bio je izrazito jakog kostura, mršav i visoka rasta.” “Dok je propovijedao glas mu je vibrirao i bio pun emocija. Bio je asketskog izgleda, živog i uvjerljivog govora.”21 Toma nije sam putovao, nego u društvu nekolicine svoje redovničke braće. Najviše se spominju trojica: fra Masseo Bruna da Fruzasco, fra Claudio da Pignarolo i neki fra Rufino. U Dubrovniku ga susrećemo s petoricom drugova na putu za Sv. Zemlju.

O njegovu prvom putovanju na grob Sv. Jakova ne znamo ništa potanje. Kako ga početkom 1514. nalazimo u Toulousu, možemo držati da je to bilo po povratku iz Compostelle, gdje je vjerojatno bio 1513. Vraćajući se on je propovijedao južnom Francuskom, te 15. veljače 1514. piše pismo “svim kršćanima”.22 O svom povratku iz Španjolske nešto više je rekao Dubrovčanima god. 1515: “Vraćajući se sa Zapada, piše dubrovački kancelar, po Italiji je učinio mnoga djela Bogu ugodna i dostojna da ih ljudi upoznaju, osobito u Genovi i Parmi. Idući Flaminijskom cestom u Piceno u mnogim gradovima počevši od Riminija do Pesara učinio je mnoga čudesa”.23 U jednom svom govoru kaže da je dva puta bio u Galiciji na grobu Sv. Jakova.24 Drugi put to je učinio 1518. Vrativši se s prvog puta u Galiciju, god. 1515. po četvrti put je izabran za vikara opservanata, koju službu obavlja dvije godine.

God. 1515, u proljeće, odlučuje se za putovanje u Sv. Zemlju. Naime “još od djetinjstva izgarao je od želje da posjeti grob G. N. Isusa Krista. Zato iz Ankone prijeđe u Dalmaciju”.25 Ovo je jedino poznato Tomino putovanje kroz rodnu Dalmaciju, nakon odlasku u tuđinu. Da li ga je Toma poduzeo isključivo iz pobožne želje da posjeti Kristov grob ili su se tu umiješali i drugi motivi: želja da posjeti rodni kraj, vijest da Turci sve više ugrožavaju rodnu mu domovinu? Sam se iz djetinjstva sjećao njihova zuluma. Jeka krbavskog poraza iz g. 1493. i daljnje tursko napredovanje prema Zapadu širila se zahvaljujući našim humanistima i rodoljubima, Tomi Nigrisu, Simunu Kožičiću Benji i dr. Obojica su o tome obavijestila crkvene oce na VI. lateranskom saboru god. 1512-17. Toma je i sam rekao da je namjeravao poći evangelizirati Turke.2″

U svom djelu Clipeus Catholicae Ecclesiae, u poglavlju “De bello contra Turcas”, suprotstavlja se Luteru, koji je držao da “boriti se protiv Turaka znači protiviti se Božjoj volji, koji nas po njima opominje zbog naših zloća”.27 Toma je naprotiv držao da je ta borba neophodna: “Zašto se kršćanski knezovi ne ujedine za borbu protiv shizme i hereze? Zašto ne pođu osloboditi sv. Zemlju, sv. grob Gospodina Našega Isusa Krista i ostala mjesta gdje kršćani uzdišu pod jarmom nevjernika”?28

Toma je iz Ankone stigao u Zadar, gdje je vjerojatno htio koji dan ostati da obnovi uspomene djetinjstva. No nije imao sreće. I o tome nas kratko izvještava dubrovački kancelar. Stigavši u luku najprije je pohitio na grob Sv. Šime Bogonosca, kojega se tijelo već tada nalazilo u prekrasnoj škrinji, dar Elizabete Kotromanićke, tada smještenoj u crkvi Sv. Marije Velike kod ulaza u današnju tržnicu.29 Zacijelo su se obnovile uspomene iz djetinjstva, pa je fra Toma, na udivljenje prisutnih, uzeo svečevu ruku u znak rukovanja i obujmio mu sveto tijelo.

Da li tada odmah ili nakon dogovora s crkvenim ljudima, nije nam poznato, Toma je počeo neustrašivo propovijedati ne apstrahirajući od dnevne politike. U to vrijeme odnosi Venecije i Sv. Stolice bili su napeti, a možda se to odražavalo i u odnosima gradskih i crkvenih vlasti u Zadru, u svakom slučaju Toma je u propovijedi stao braniti prava Crkve (“orta forte prius rixa inter Archiepiscopum et comitem Jadrae”) protiv državnih vlasti, jer “da se većma treba pokoraviti Bogu nego ljudima”. Kad su gradski čuvari uvidjeli da su Tomine riječi opasne za državne vlasti, dođoše liktori i fratra potjeraju s propovjedaonice, uhvate ga zajedno s pratiocima i dva dana zadrže u pritvoru, te ih odmah čim se pružila prilika ukrcaju u brod i upute prema jugu. Ova epizoda Tomina boravka u Zadru nije, koliko se zna, zabilježena u gradskim kronikama. O njoj nas naprotiv izvještava dubrovački kancelar Sfondrati,30 a i sam se Toma toga sjeća u pismu svom pratiocu fra Klaudiju: “I sam znaš koliko smo ondje (tj. u Zadru) pretrpjeli nepravda”.31 Epizoda se dogodila negdje polovicom travnja g. 1515, jer je 28. travnja te godine stigao u Dubrovnik.

Ne manje uzbudljiv bio je njegov boravak u Gradu Sv. Vlaha, gdje se zadržao do 10. svibnja. Glas o njemu već se bio proširio gradom, kad se Toma s petoricom pratioca iskrcao u gradskoj luci, gdje mu se na doček strčalo mnoštvo Dubrovčana. Svi su ga, naime, htjeli izbliza vidjeti i dotaknuti ga.

Toma je iskoristio svoj boravak u Dubrovniku da bi snažnom riječi pozvao puk, plemstvo i kler na obraćenje. Kudeći mane klera i plemstva nije baš bio obazriv, pa nam kroničar Andrija Ranjina kaže, da se nije baš svidio gradskom kleru.32 I ovdje je pozvao vjernike na pobožnost Gospi i Imenu Isusovu, što ju je još daleke 1431. propagirao Sv. Jakov Markijski u Gradu Sv. Vlaha. Na Tomino propovijedanje Dubrovčani su se zavjetovali da će Isusov trigram IHS urezati na istaknutim mjestima u gradu, “da bi nas Isus štitio od svih suprotivština”.33 Svoj su zavjet Dubrovčani izvršili tek 1520. uklesavši Kristov znak na više javnih zgrada.34

No najveću je pažnju Toma pobudio u Gradu svojom čudotvornom moći iscijelivši zazivanjem Isusova imena sedam bolesnika.35 Tomi se, inače, kao što ćemo kasnije vidjeti, pripisuje više čudesa.

Dubrovački povjesničar Razzi, koji krajem 16. st. piše svoju Povijest Dubrovnika, pogrešno fra Tomu upliće u aferu s kojom on nema nikakve veze. Naime, baš za Tomina boravka u Gradu, 4. svibnja 1515. Veliko vijeće naređuje izgon Zidova iz Dubrovnika. Spontano se pomislilo da je tu umiješan naš fra Toma. Međutim već je Gjelčić zapazio da se radi o izvršenju jedne starije odluke Vijeća, izglasane 7. prosinca 1514.36 Da je Toma bio u to umiješan, ta bi se njegova nota bila i drugdje manifestirala, što nije slučaj.

Toma je čekao povoljnu priliku za put prema Istoku i ona mu se pružila 10. svibnja, kad je brodovlasnik Ivan Janić Petrov putovao za Rodos da tamo ukrca sol.37 Putovanje je u to vrijeme bilo veoma skupo, jer je brodsku posadu trebalo pojačati vojnom za obranu od čestih gusarskih napada. Janić je na račun puta i živeži Tome i njegovih pratilaca dobio od vlasti 250 dukata, što je malo neobično za inače škrte Dubrovčane. Da li je to bio samo znak zahvalnosti za čudesa i za propovijedanje ili poticaj da što prije krene i pusti građane u njihovu miru, nije lako zaključiti. Fra Toma je bio prezadovoljan prijemom Dubrovčana i priželjkivao se opet tamo vratiti, ali su Dubrovčani to odgađali za bolja vremena.38

Dubrovački senat preporučio je Tomu velikom meštru ivanovaca, Fabriciju de Clareto, koji je stolovao na Rodosu: “On je, naime, muž slavan u nauku i svetosti, istiniti i najbolji sluga Isusa Krista”.39 Veliki ih je meštar, “vitez sv. Ivana primio s mnogo ljubavi”, spomenut će kasnije fra Toma.40 S Rodosa ili iz Jeruzalema 1. lipnja 1515. uputio je Dubrovčanima pismo zahvalnosti potičući ih na kršćansku ljubav i slogu.41

S kojom ljubavlju i žarom je pohađao sveta mjesta u Palestini piše u jednom pismu prijatelju fra Klaudiju de Pignarolo: “Da samo spomenem grad Jeruzalem nad kojim je Gospodin plakao… Ondje smo vidjeli Gospodinov grob. Svaki put kad smo ulazili u ono svetište činilo nam se da gledamo Spasitelja koji leži u grobu, njegovu glavu umotanu ručnikom i anđela do njegovih nogu”.42 Iz pisma je jasno da je obišao sva značajnija sveta mjesta.

Toma se vjerojatno nije vratio preko Dalmacije. Ranjina spominje da je bio na Siciliji, po svoj prilici na povratku u Italiju.43 Negdje s ovog puta opet se javio Dubrovčanima izražavajući nadu da će ih opet vidjeti. Tek na treće njegovo pismo Dubrovčani mu odgovaraju dne 1. svibnja 1516. zahvaljujući na sjećanju koje ih je svaki put obradovalo i dozivalo u pamet njegovu snažnu riječ. Nadaju se da on neće zaboraviti njih koji su okruženi tolikim neprijateljima. Njihova i njegova želja da ga opet čuju teško će se ostvariti. “Rado bismo slušali o nebeskim svarima brata Tomu i to našeg Ilirika… Kad bi ova teška vremena i okolnosti to dopuštale bili bismo daleko više poticani tvojom prisutnošću. Stoga neka se tvoj dolazak k nama odgodi za bolja vremena… Vale felix, optime Pater carissime!”44 s kraja pisma bit će Toma osjetio kao gorku pilulu svojih zemljaka koji mu uljudno kažu: Pusti nas na miru! Elegantni stil latinskog pisma odaje ruku Ilije Crijevića, tada već kanonika i opata Crkve Sv. Spasa od Pustijerne.45 To je vjerojatno zadnji pozdrav domovine, u koju se više nikad neće vratiti. Sjetio se zacijelo Isusovih riječi kako je prorok bez časti u svom zavičaju (Mt 13,57).

O Duhovima g. 1516. fra Toma je potvrđen za vikara opservanata. Svoju službu neće shvatiti kao činovnik u kancelariji, nego će nastaviti propovijedati putujući prema Zapadu, gdje je osjetio da ga ljudi slušaju.

Već iste godine, u studenome zabilježit će gradski tajnik u Grenoblu, da je od 13. do 19. tog mjeseca na gradskom trgu propovijedao “neki brat Toma, iz reda Opservancije, vrlo ugledan, koji je, kažu, činio čudesa na čast i snagom Božjom, a imao je mnogu pratnju. Propovijedao je od Devete liturgijske ure do iza podne, i tako četiri dana… Svim ovim govorima prisustvovao je gospodin Biskup Grenobla… koji je svima dao odriješenje na veliko zadovoljstvo dotičnih. On kaže da je porijeklom iz Ilirije, a govorio je talijanski.”46

Poslije ovog izvještaja gubi mu se trag sve do 15. srpnja 1518, kad ga nalazimo u Sv. Maksimu kod Marseillea, vjerojatno na drugom putu za Santiago di Compostella. Do tog vremena on je po svoj prilici u provinciji, gdje je do Duhova 1517. bio vikar. To je naime vrijeme kad je napetost između konventualaca i opservanata došla do vrhunca, zbog čega je papa Leon X sazvao generalni kapitul reda o Duhovima 1517. Papa je objema strujama ponudio ili jedinstveni način života ili podjelu. Kako su obje strane ostale na svojim pozicijama, papa naredi podjelu. Opservanti izaberu za generalnog ministra fra

Kristofora, dotadašnjeg vikara cismontanskih opservanata, kome papa preda pečat reda. Toma je bez sumnje prisustvovao ovom kapitulu jer su bili pozvani svi koji imaju pravo glasa.

Poslije tih događaja Toma će krenuti nepovratno na putujuće misionarenje. On je vjerojatno uvidio beskorisnost svađa oko održavanja regule i pošao onamo kamo ga je vodio evanđeoski žar. Na povratku iz Compostelle fra Toma nastavlja svoja misionarska putovanja po južnoj Francuskoj.

17. listopada 1518. on je u Condomu (Gers), gdje ostaje do Svih svetih. Kroničar nam bilježi da ga je na ulazu u grad dočekalo 4000 ljudi. Biskup Condoma boravio je tih dana u franjevačkom samostanu slušajući Tomine propovijedi. Kako je trg ispred franjevačkog samostana bio premalen, nakon tri dana prešli su na poljanu ispred Hospicija, gdje ga je slušalo 30.000 ljudi.47

Idućih dana prošao je propovijedajući kroz gradove Nerac, Montauban (gdje je 9. prosinca 1518) i Verdun sur Garonne.48 U veljači 1519. je u Touloseu, gdje se zadržao nekoliko mjeseci. Tu je priredio i predao u tisak svojih 50 govora i tri pisma (Sermones).49 Velika crkva “des Cordeliers” (tj. franjevaca) bila je premalena pa je na trgu Saint Georges improviziran drveni pulpit. Posebne klupe rezervirane su za gradske oce. “Njegove propovijedi djelovale su tako snažno u srcima gradskih vlasti da su dokinuli i uništili sve igre na karte, glumačke maske u Toulouseu”. Sve što je služilo raskalašenom životu spalili su i pobacali po ulicama. To isto učinili su trgovcima koji su prodavali igraće karte. Šteta im je nadoknađena u novcu.50

Polovicom svibnja napušta Toulouse i ide u Cahors. Kronika tu bilježi da je došao “časni i vrlo pobožni čovjek Božji, profesor teologije i vrlo duboki filozof’. Mase su ga s radošću dočekale, a on im je dao papinski blagoslov. Sveti je fratar “propovijedao po četiri-pet sati, a da se slušaoci nisu bunili, nego su ga slušali u dubokoj tišini”.51 Na trgu ispred franjevačkog samostana propovijedao je o bezgrešnom začeću BD Marije, o uzrocima čovjekove pokvarenosti i veličao Ime Isusovo. To je govorio s takvim ganućem da su slušaoci plakali. I ovaj je trg bio premalen, pa se pošlo na glavni gradski trg, gdje ga je slušalo oko 30.000 ljudi. Ovdje je govorio o uskrsnuću tijela i o posljednjem sudu. “Reklo bi se da govori sam Bog, a ne brat Toma.”52

Nakon Toulousea prolazio je propovijedajući kroz Vayrols, Aujouls, Concots, Bellegarde i stigao u Bordeaux. Tu je prorekao nesreću koja će ovaj kraj i grad zadesiti 50 godina kasnije.53 Zatim je pošao u Villefranche, gdje stiže 28. svibnja 1519. Odatle piše pobudno pismo građanima Cahorsa, koji su na Tominu riječ spalili pet konjskih tereta predmeta za igru i zabavu 54

God. 1520. je u Foixu na Pirinejima, a 1521. u Rebastensu. Otuda se pomicao prema zapadu, te ga 1522. susrećemo u Lyonu. Ovdje nije tako srdačno primljen, jer je 12. studenoga 1522. iz Torina uputio pismo kleru i građanima Lyona tužeći se što mu nisu dali da još jednom nastupi u tom gradu “zaraženom krivim naukama i nećudoređem”. Toma sad počinje uočavati opasne učinke Luterove reforme. To će biti povod njegove nove aktivnosti.

4. Protiv Luterovih zabluda

Tomino propovijedanje pada u doba nastupa Lutera i širenja njegovih vjerskih zabluda. Toma, koji je propovijedao uvijek aktualno obraćenje, pratio je i ono što se dešavalo na općem planu Crkve i zapažao pogubni utjecaj

Luterove pobune. God. 1520. Luter već publicira svoj reformirani nauk,56 pa je fra Toma imao mogućnosti sam proučiti njegove vjerske zablude. Osjetio je potrebu za mirom i sabranošću, želju da se bolje pozabavi Luterovom naukom i za to je našao potrebni kutak u Samostanu Sv. Marije od Milosrđa kod Avigliane, 14 km zapadno od Torina. S njim je i poznati fra Masseo da Fruzasco, koji mu je bio neka vrst sekretara. Odatle 12. svibnja 1522. upućuje pismo kardinalu Ivanu de Lorršine, biskupu Valencije.57

Već 12. studenoga 1520. piše pismo papi Hadrijanu VI, šaljući mu koncept svoga djela protiv Lutera. Ako u djelu ima što popraviti, neka to učini onaj koji je čuvar Petrove stolice i vjere. Očito je to učinio očekujući i materijalnu podršku u tiskanju svog djela. “Bdij, dobri pastiru, nad svojim stadom; već su ušli različiti vukovi da rasprše tvoje stado, među kojima je ustao neki Martin Luter, koga je još tvoj predšasnik ekskomunicirao, i kome su se, međutim, ne malo njih priklonili te se udaljuju od Crkve.”58 Istog dana obraća se savojskom suverenu princu Karlu IX pod čiju zaštitu također stavlja svoje djelo. Potiče ga da bdije nad pravdom i ćudoređem puka i klera, jer ” nulla peior pestis in Ecclesia Deiquam malus sacerdos et monachus”"”"” . te da radije pomaže siromahe nego gradnje bogatih crkava. Konačno ističe svoju spremnost da se bori protiv krivovjeraca. “Znaj da ja nisam nikad opraštao hereticima i prestupnicima, nego sam se veoma trudio da neprijatelji Crkve i moga sv. Oca Franje budu i moji neprijatelji.”59

Postigavši potrebne dozvole i financijsku potporu djelo mu izlazi u siječnju g. 1523. pod naslovom Clipeus status papalis – libellus de potestate Summi pontificis (Štit papinske države – knjižica o vlasti Vrhovnog svećenika). Osim temeljnog traktata protiv teza Martina Lutera o Crkvi i papinstvu, u djelo su unesene i druge teološke rasprave, pa i dva traktata poznatog teologa iz vremena Velike zapadne shizme (1378-1415), Ivana Gersona, te četiri Tomina pisma.60 U vezi s ovim Tominim djelom vladala je jedna cijela zbrka, koja je dosta škodila ugledu fra Tome, jer je ugledni Wadding pomiješao našeg Tomu s Tomom Elysiusom (+1570), dominikancem, autorom djela sličnog naslova i sadržaja, Clypeus piorum catholicorum (Venetiis 1563), koje je zbog nekih sumnjivih teza došlo na indeks zabranjenih knjiga “donec expurgatur”, to više što je sam Elysius citirao našeg Ilirika.61

Drugo Tomino djelo protiv Lutera nosi naslov In Lutherianas haereses clipeus Catholicae ecclesiae Torino 1524. (Štit Katoličke crkve protiv luteranskih hereza), izdano u srpnju spomenute godine. U prvom dijelu brani katoličko učenje o sakramentima protiv Lutera, a u drugom pobija ostala Luterova učenja. Osim toga u djelo je unio nekoliko svojih pisama uglednim osobama62 i jedno pismo fra Massea da Fruzasco upućeno njegovu provincijalu Leonardu de Albertis iz Genove. Fra Masseo je za ovo djelo napisao i “Errata corrige”! Tu su i latinski epigraf Ivana Bremiusa u čast Tome Ilirika, te tekstovi osude Lutera od strane sveučilišta u Parizu, Louvainu i Kolnu.63

Toma je za područje svoga rada protiv heretika izabrao Savojsko vojvodstvo, jer je u ovom kraju, od ranije zaraženom valdeškom herezom, luteranstvo našlo povoljno tlo. Izgarajući od želje da pobija krivovjerce riječju i perom Toma će se naći i u Njemačkoj. Ova Tomina djelatnost do sada nije istražena, a na nju se osvrće Klement VII, koji je Tomu, zapazivši njegov uspješni rad protiv luteranstva, imenovao generalnim istražiteljem protiv luteranaca i valdeza područje Savojskog vojvodstva: “Na temelju vjerodostojnog izvještaja saznali smo da si s Božjom pomoću svojim opomenama i veoma uspješnim propovijedanjem s ne malim plodovima radio u nekim dijelovima Njemačke i mnoge priveo k svijetlu istine”, pa njega i trojicu članova istoga reda, koje sam izabere, određuje apostolskim propovjednicima “protiv sina zla, Martina Lutera, hereziarha, i svih luterana”. Usto im udjeljuje sve ovlasti odrješivanja i vraćanja pravoj vjeri. Papa ih stavlja direktno pod svoju jurisdikciju i dodjeljuje im Samostan Sv. Marije od Milosrđa kod Aviglianae kao stalno boravište (” in quo saepe numero habitabas”).65

Zanimljivo je spomenuti, da je fra Toma, uočavajući opasnost Luterova pokreta za Crkvu, predlagao papi da što prije sazove opći koncil: “Ako sazovete na opći koncil sve biskupe različitih zemalja, oni će upozoriti na abuzuse i praznovjerne obrede koji su se uvukli po svim zemljama… Vašim će se autoritetom obnoviti Crkva i očistiti kuća Božja”.66 Nažalost, ovaj će se vapaj Tome ostvariti s velikim zakašnjenjem, tek Tridentinskim koncilom (1545-1563).

5. Svetac i čudotvorac

Fra Toma nije dugo živio nakon papina priznanja. Umro je, naime, krajem 1528. “in senectute bona”, ali ne u samostanu kod Avigliane, nego na Azurnoj obali, u mjestancu Carnoles u blizini Mentona, na današnjoj francusko- talijanskoj granici.

Obnemogavši i osjećajući da mu nedostaju sile za veću aktivnost povukao se na morsku obalu, u kraj koji je već ranije upoznao na svojim hodočašćima, i tu se pripremao na smrt. Tek se povremeno puku obraćao propovijedajući. U tom je kraju ostala snažna uspomena na njegovu prisutnost. Dugo su se prepričavala njegova čudesa i proročanstva.67

Naš se Ilirik nastanio u franjevačkom samostanu u Carnolesu, što ga je 1483. pored prastare crkvice Majke Božje bila podigla kneževska obitelj Grimaldi, koja je vladala Monacom. U blizini samostana nalazio se mali oratorij Sv. Ambrozija, gdje se Toma najradije povlačio na molitvu. Jedne večeri, vraćajući se u samostan, pao je na putu i umro. Mještani, opomenuti neobičnim svjetlom i nadnaravnim melodijama, kako bilježi tradicija, dođu na mjesto događaja i nađu fra Tomu polegnutog na putu i sklopljenih ruku. Iako je umro “u dubokoj starosti”, nije isključeno da je umro od kuge koja je tada harala tim krajem, što bilježi jedna privatna kronika.68

Kad je 1612. vršena istraga za njegovo proglašenje blaženim, željela se sa sigurnošću utvrditi ubikacija njegovih posmrtnih ostataka. Ostale su dvije tradicije. Svjedoci su tada izjavili da se blaženikovo tijelo nalazi u Crkvi Naše Gospe u Carnolesu, i to točno s desne strane, pred stepenicama koje vode na pjevački kor, da je na tom mjestu u njegovu čast gorio lumin što ga je održavala neka pobožna žena i da su se na njegovu grobu dogodila brojna ozdravljenja.69 No kroničar Baldessano je negdje između 1595. i 1605. zabilježio da je fra Toma bio pokopan u oratoriju Sv. Ambrozija, ali da su ga stanovnici San Rema za vrijeme kuge prenijeli u svoj grad i sahranili u crkvi franjevačkog samostana, “des Cordeliers”. Tom je prilikom, kaže kronika, nađeno njegovo tijelo još neraspadnuto.70 Još za vrijeme francuske revolucije postojalo je pismo princa De Valditaro iz 1612. koje izvještava o ekshumaciji i čuvanju relikvija blaženoga Tome. Pismo se, nažalost, zagubilo.71

Toma Ilirik nije u Katoličkoj crkvi službeno proglašen blaženim, ali ga franjevački red uvrštava u svoje blaženike. Franjevački martirologij iz god. 1638. na dan 13. svibnja bilježi spomen “Blaženoga Tome Ilirika, ispovjedaoca, vrlo slavnog po strogosti života zbog proročkog duha i slave čudesa”. U bilješci se još nadodaje da su ga ljudi zvali”sanctus homo…optimae et sanctae vitae… miraculis clarus”. 72

Naš je Vranjanin pripadao opservantskoj grani franjevačkog reda i od mladosti provodio strogi pokornički život. Još je Sfondrati god. 1515. zabilježio da je “mnoge godine proveo u velikoj pokori u samoći po šumama”.73 Tek po nalogu starješina on je počeo okolo propovijedati s obilnim duhovnim plodovima. Ako nas malo zbunjuje njegova propovjedačka “skitnja”, trebamo se sjetiti da se ta praksa dobro uklapala u franjevačku karizmu u ono vrijeme, kao što je slučaj Sv. Bernardina Sijenskog, Sv. Ivana Kapistrana i Sv. Jakova Markijskog. Kroničari bilježe da je Toma išao okolo jašući na magarcu, kako je to dolikovalo poniznom sinu Sv. Franje.74 Sam će ipak savjetovati redovnicima da “ne traže odveć hodočašća. Iz iskustva znam da putovanja pružaju prigodu za brojna zastranjenja, rastresenost, te gubitak pobožnosti i žara… raro sanctificantur qui multum peregrinantur”.15 Za misionarska putovanja treba očito imati posebnu karizmu koju je fra Toma imao.

Mjesta gdje se fra Toma običavao povlačiti na molitvu obilježena su njegovom uspomenom. Na tim su mjestima nastala svetišta kojih se utemeljiteljem smatra naš Ilirik. Osim Carnolesa i Avigliane tu uspomenu čuva i Arcachon, svetište na poluotoku Buchi kod Bordeuxa. Smatra se da je prvu kapelicu Majke Božje svojim rukama sagradio fra Toma.76 “Heremi cultor”, kako ga zovu, sam je zabilježio da živi u pustoši, među životinjama, gdje moli i sastavlja svoja djela”.

Wadding bilježi da je “Toma kao evanđeoski i žarki propovjednik svojim naukom natopio gotovo cijelu Europu i posvuda pokazivao mirabilia signa sanctitatis … pokoru koju je drugima propovijedao primjenjivao je strogo i na sebi, obučen u cilicij, jedući vrlo malo, trapeći na različite načine svoje tijelo”.78 Kroničar iz Toulousa zabilježio je da je “živio više kao anđeo nego kao čovjek; jeo je vrlo malo, pio i to vrlo razvodnjeno vino i ležao na daski. Iako je bio vrlo slaba zdravlja u noći se dizao na molitvu oficija”.79

Poznat je i njegov dar proroštva. U Bordeauxu je propovijedajući navijestio nesreću koja će zadesiti ovaj kraj pedesetak godina kasnije: “Lijepa i prekrasna provincijo, raju zemaljski… vidjet ćeš kako se vatra talasa tvojim bogatim poljima”.8″ Kad se to dogodilo god. 1570. narod će se sjetiti Tominih riječi. Slično je grmio u Foixu: “Grade Foix, okaljan tolikim tajnim i javnim zločinima, vidim te ogrezla u tvojim zločinima uoči tvoje propasti…”81

Toma je prorekao i nasilnu smrt princa Lucijana Grimaldija, ubojice starijeg brata: “Gospodine, govorio je Lucijanu, ne budite oholi zbog svog bogatstva i svoje jake artiljerije. Jedan od vaših bližnjih, dionik vašeg stola oduzet će vam život”. Nekoliko godina kasnije, god. 1523. ubio ga je sestrin sin Bartolomej.82 Lucijanov brat Augustin, biskup Grassea, pomogao je tiskanje Tomina djela Clipeus…83

Božji je čovjek Toma bio i mirotvorac ondašnje Europe. Govorio je da je sam đavao podijelio ljude u Italiji na gvelfe i gibeline.84 Pozivao je gradove i države Europe, koju je razdirao trideset godišnji rat, da uspostave mir i da se ujedine, te da se okrenu protiv Turaka koji su prijetili Europi: “O Italijo, nekoć si u miru vladala cijelim svijetom, sada oslabljena građanskim ratom, reci mi, koliki su te narodi podjarmili… Ja vas zaklinjem, izvrsni care Karlo (VI. 1500-1558), vas koji imate pravo zapovijedati cijelim svijetom, učinite kraj ovim neredima! “85 Znao je da su nepravde i pohlepa za vlašću nad drugima izvor svih nemira, pa kaže: “Bez pravde ljudsko društvo postaje špilja razbojnička. Pravda osigurava mir medu narodima, ona je čuvarica domovine, zaštita i sreća čovječanstva.”86

Za Tomu se kaže da je bio “miraculis clarus”. Prigodom istrage za njegovo proglašenje blaženim popisana su čudesa koja su se zbila njegovim zagovorom, bilo za njegova života bilo na njegovu grobu.87 Navedimo ih ukratko:

Pripovijeda se da je kod Mentona utišao morsku oluju i spasio pomorce, da su na njegovu riječ bježali gusari. Neki Bottia iz Mentona, sakat u nogama, dođe fra Tomi i zamoli da ga ozdravi. Toma ga prekori i reče da samo Bog može činiti čudesa, a da je on obični “matto”. Tada ga upita: “Imaš li pouzdanja da ti Bog to može učiniti?” Tek na drugi Tomin upit nevoljnik odgovori potvrdno. Tada mu Toma reče: “Onda ustani i pusti svoje štake!” Bolesnik smjesta ozdravi i otide slaveći Boga.88

Kad je u Monaku zavladala kuga, neka žena, po imenu Valentina Rossa, skloni se u kućicu na svome polju. Susrevši fra Tomu upita ga, kakvo je stanje u gradu. Rekavši da je pet ljudi umrlo nagovori je da se vrati u grad, jer kuge više neće biti. Poslušavši fra Tomu i osvjedočivši se u istinitost njegovih riječi svima je propovijedala o svetosti brata Tome.89

Neka žena imala je sinčića koji nije sličio na svog oca. Ovaj stade sumnjičiti i mučiti svoju ženu zbog tobožnje nevjernosti. Siromašna žena utekne se za pomoć fra Tomi. Ovaj pozove nju i njezina muža na propovijed i da ponese sa sobom sinčića. Govoreći protiv muževa koji maltretiraju svoje žene, Toma se zaustavi te kaže ženi da stavi dijete na zemlju. Fra Toma naredi djetetu, koje još nije ništa shvaćalo, da pođe svom ocu. “Il fanciullo” pohiti svom ocu koji ga sa suzama zagrli.90

Kad se vršila istraga u vezi s njegovim proglašenjem blaženim, g. 1615, jedna žena, Ivana Macharia, koja je skupljala ulje za lumin na njegovu grobu u Carnolčsu, svjedočila je da su se tu dogodila razna čudesna ozdravljenja.91

Prigodom ekshumacije BI. Tome neki Bernardin Grosso, koji je imao frakturu noge, dotakavši svoju bolesnu nogu jednom kosti Blaženika odjednom osjeti da su nestale tegobe i počne normalno hodati.92 Žaneta Galla iz Mentona u 42. godini života veoma je trpjela od reume. Kad je stavila Tominu kost na bolesni dio tijela, smjesta je ozdravila.93

I Dubrovčani su zapisali da je fra Toma “multis clarebat miraculis” i spominju izričito da je u Dubrovniku učinio sedam čuda, da je bio “patrator mirabilium operum”.

Zbog čega onda Toma nije i službeno od Crkve proglašen blaženim? Naveo bih dva razloga. Prvo, što pokretači njegove beatifikacije, susrevši se s prvim poteškoćama koje se tom prilikom znaju javljati, nisu ustrajali u poslu, jer se nije radilo o čovjeku njihove krvi, nego o “un Schiavone” a drugo, što ga je Wadding pobrkao s Tomom Elysiusom, čije je djelo, slično sadržajem i naslovom, došlo na indeks zabranjenih knjiga, pa se dalje nije istrajalo oko

Tomina priznanja. Tako je naš fra Toma Ilirik proglašen blaženim samo od Božjeg naroda. A zar nije rečeno da je “vox populi vox Dei?”

Zaključak

Iz svega iznesenog dade se lako zaključiti da je Toma Ilirik izuzetna ličnost duhovnoga, crkvenoga i kulturnog života 15. i 16. st., koja je ostavila duboke tragove svoje propovjedničke i teološke djelatnosti u raznim krajevima Europe, osobito u Francuskoj. Nije ostao nezabilježen ni njegov prolaz kroz Dalmaciju. Završavajući ovaj rad doznajemo da je g. 1984. u Toulousu M. F. Godfroy napisala svoju disertaciju s temom o našem fra Tomi Iliriku.94 Ovaj naš rad nema pretenzije da smo sve rekli što se može reći o našem fra Tomi, nego smo s njime htjeli predstaviti našoj kulturnoj javnosti jedno izuzetno ime kod nas jedva poznato. U daljnjem istraživanju bila bi zanimljiva teološka i kulturna analiza njegovih djela.

6. Popis tiskanih djela Tome Ilirika

1. Zbirka četiriju pisama:

a) Epistola fratris Thome Illyrici ordinis fratrum minorum divini verbi oratoris pro defensione nominis lesu ad sacrum senatum Tholosanum. Datum: Tholosae 1915. die VII Februarii.

b) Epistola fratris Thome Illyrici ordinis minorum et divini verbi preconis ad universos Tholosae gymnadis scholares. Ex heremo Teste Buxi, 1919, XVI Augusti.

c) Epistola fratris Thome Illyrici OM de ordine servando in matrimonio ac de laudibus matrimonii ad omnes Christianos directa. Datum: Tholosae 1519, die vero XV Februarii.

d) Epistola fratris Thome Illyrici OFM pauperculi oratoris ad milites sub rege Francorum christianissimo militantes pro salute animarum suarum cum quibusdam regulis ac… nibus directa. Datum: Tholosae 1519.

2. Testamentum (Thomae Illyrici) scriptum anno 1519,26. Aprilis Tolosae 1520.

3. Epistola ad omnes Christifideles contra hypocritas, Limoges 1520.

4. Sermones aurei ac excelentissimi in alma civitate Tholosa proclamati a Fratre Thoma Illyrico de Auximo, OM, sacrae Theologiae professore et Verbi Dei precone famosissimo … prima pars sermonum continens quinquaginta sermones, sciscilicet XXV de Christo et totidem de eius Matre ad eorum laudem et honorem. Impressum Tholosae…l521, die XXVIII mensis Iulii.

5. Libellus de potestate summi pontificis editus a Fratre Thoma Illyrico, minorita verbi dei precone famosissimo et apostolico qui intitulatur Clipeus status papalis … anno Salvatoris partus 1523, die 23 ianuarii.

6. In Lutherianas hereses clipeus Catholicae ecclesiae per reverendum sacrae paginae cultorem et eloquiorum dei preconem celeberrimum ac apostolicum fratrem Thomam Illyricum minoritam regularis observantiae editus… Taurini… anno ab virginei partus Unigena 1524. octavo Idus Iulii.

7. Modus confitendi editus a fratre Thoma Illyrico ordinis fratrum minorum heremique cultore, cum interrogationibus sive doctrinis quibus sacerdos quilibet confitentem interrogare debet, additis etiam malignorum spirituum corpora hominum obsidentium coniurationibus, prout fit Romaeapud Sanctum Petrum. Cudebantur Tholosae ab Ioanne calchotypo et bibliopola in vico Dagulheres.

8. Regula pro prelatis Ecclesiae edita a fratre Thoma Illyrico de Aussimo ordinis fratrum minorum predicatore.

9. S’Ensuyt l’epitre de frere Thomas Illiric de l’ordre de freres myneurs humble orateur de la parole de Dieu adressće et envoyće pour tous bons cretiennes an sainct sacrement de mariage et aussi les louanges du dit Sainct Sacrement. Nouvellement translatć du latin en francois. Bourdeaux 1519. To je prijevod pisma naveden ovdje pod br. 1 c. Ova je knjiga zagubljena.

10. Le sermon de charite avec les probations des erreurs de Luther fait et composć par frčre Illyrique translatć de latin en francais… St. Nicolas du Port 1525.

11. Devotes oraisons en fran$ois, avec une chanson d’amour divin comprise sur les sermons de frčre Thomas Illiric pour induire et incite le peuple a devotion. Paris 1528.

12. Prophetie faicte par frčre Thomas Illiric translatće d’italien, 1530? Vjerojatno prevedeno s talijanskog rukopisa. Doživjelo više izdanja s varijantama.

13. Tractatus de conceptione Virginis. Djelo signalizira Wadding, Scriptores 325; 221; 216. Vjerojatno je to jedna rasprava iz Sermones aurei (“De imaculata conceptione Virginis Mariae”).

14. Epistola ad Ragusinos de invicem habenda charitate (Wadding, Annales XVI,773; B. Rode, Documenti francescani di Ragusa, “Miscell. Francesc.” XIV.) Drugom pismu Tome Dubrovčanima, koje ovi spominju u svom odgovoru fra Tomi (Gelcich, Fra Tommaso Illirico,55), izgubio se trag.

( Napomena: Ukoliko ima grešaka u teksto one su isključivo zbog prepisivanja teksta te vas zbog tog molimo za razumjevanje – jedan dio teksta nije postavljen)

Preuzeto iz ZADARSKE REVIJE 6,1991.

od autora Stanka Josipa ŠKUNCA